KOORDINACIJA KROZ POVIJEST HRVATSKOGA PRAVOPISANJA

Subordinacija i koordinacija nazivi su koji se u suvremenom jezikoslovlju najčešće upotrebljavaju u sintaksi te se koordinacija uobičajeno odnosi na nezavisnosložene rečenice, a subordinacija na zavisnosložene rečenice. U ovom se radu fenomen koordinacije promatra na razini sintagme, odnosno na suodnosu sintagme i riječi. Riječ se razumijeva pravopisno, tj. kao ono što se nalazi između dviju bjelina, ali s tvorbenim (i morfološkim) ograničenjem na tvorenice s najmanje dvjema tvorbenim osnovama. Najveći je problem u tom smislu polusloženična tvorba u tradicijskom smislu te shvaćanje funkcije spojnice ili crtice. Spojnica pritom ima dvije funkcije, formalnu (ortografsko-tvorbenu) i semantičko-sintaktičku. Formalna funkcija odnosi se na povezivanje najmanje dviju tvorbenih sastavnica (osnova), a semantičko-sintaktička funkcija razumijeva dvoje: subordinaciju – povezuje tvorbene osnove od kojih je jedna nadređena (jednopojmovne složenice) i koordinaciju – povezuje ravnopravne tvorbene osnove (višepojmovne složenice). Isti se problem javlja i u složenicama i sraslicama, tj. onim jednorječnim jezičnim jedinicama u kojima je redoslijed sastavnica isti kao u sintagmi ili svezi riječi od kojih su nastale. U ovome radu spomenutom se tvorbeno-morfološkom problemu pristupa s aspekta ortografske dijakronije, pri čemu se u korpusu hrvatskih pravopisnih knjiga analiziraju pristupi koji su primijenjeni u pravopisnom normiranju zapisivanja koncepta koordinacije na razini sintagme i na razini riječi, tj. tvorenice (s najmanje dvjema tvorbenim osnovama). Raščlamba je u tom smislu obuhvatila istraživanje svih vrsta riječi, a upitni su se slučajevi popisali i opisali te sukladno tome znanstveno raščlanili.