Dativna vanjska posvojna konstrukcija u hrvatskom jeziku s arealnog-tipološkog stajališta

Abstract: Konstrukcije za vanjsku posvojnost su definirane kao konstrukcije u kojima je semantička veza između posjednika i posjedovanoga izrečena kodiranjem posjednika kao glavna gramatička veza glagola i konstituenta odvojenog od onoga koji sadrži posjednika. Jedna od konstrukcija koja predstavlja ovaj fenomen je konstrukcija u dativu koji markira posjednika tzv. posvojni dativ te koja je široko potvrđena u europskim jezicima kao arealna osobina. U ovome se članku analizira posvojni dativ u hrvatskome, kako njegova standardna varijanta tako i dijalektalna, posebno iz (mikro)arealne i tipološke perspektive, s ciljem lociranja hrvatskoga među slavenskim jezicima, obraćajući posebnu pozornost na korelaciju između uporabe posvojnog dativa i njegovih arealnih tendencija. Kao rezultat moje analize, došao sam do zaključka da hrvatski zauzima mjesto između zapadno-slavenskoga sa slovenskim koji teže užoj uporabi posvojnog dativa te balkaniziranog slavenskog koji ima širu uporabu istog. Ovo opažanje se može objasniti činjenicom da su zapadno-slavenski i slovenski postali tipološki više habere jezici nego hrvatski koji još uvijek tipološki zadržava osobine essere jezika koje se također mogu naći u balkaniziranim slavenskim jezicima.