Dvosložni i trosložni prijedlozi kao toničke riječi u osječkom govoru

Abstract: Jedan od problema ortoepske norme oko kojega akcentolozi vode rasprave jest pravilo prenošenja naglaska na prednaglasnicu u slučaju kada tonička riječ ima silazni naglasak jer je u hrvatskom standardu neusuglašena „(ne)obveznost pomicanja naglasaka te neutralnost takvih ostvaraja...“ (Martinović 2018). Sredinom prošlog stoljeća uočeno je da u naglasnoj cjelini koju čini prednaglasnica i tonička riječ prenošenje naglaska ovisi o duljini naglasnice i da se ono češće provodi ako je naglasnica kraća pa je propisano da se naglasak obvezno treba prenositi s jednosložnih i dvosložnih naglasnica dok je s trosložnih i višesložnih riječi dopušteno i neprenošenje naglaska. Međutim ni takvo „prilagođeno“ pravilo uglavnom se nije provodilo tada, niti se danas provodi, čak ni u govoru nekih izvornih novoštokavaca. Delaš (2003) navodi da se u izvornih novoštokavaca naglasak s nekih zamjenica prenosi na jednosložni prijedlog dok se na dvosložni ili višesložni prijedlog naglasak ne prenosi pa se problem prenošenja naglaska na prednaglasnicu može promatrati ne samo s gledišta duljine toničke riječi nego i s gledišta duljine prednaglasnice. Premda naglasni ostvaraji izvornih govornika ne moraju nužno postati dijelom ortoepske norme, da bi se ona usustavila, važno je poznavati govorne navike što većeg broja govornika različitih dijalektnih osnovica. U radu se opisuju naglasne navike Osječana s posebnim osvrtom na izraze u kojima naglasnu cjelinu čini prijedlog s osobnom, pokaznom i povratnom zamjenicom te je svrha istražiti uvjetuje li u tim slučajevima duljina prijedloga prenošenje naglaska na prednaglasnicu.