METAFORE SU DOGAĐAJI, A NE PREDMETI

Abstract: U članku se raspravlja o sukobu lingvističkog i psihološkog pristupa metafori. Cilj je pokazati da svi interdisciplinarni napori ne donose jednaku korist gledaju li se ciljevi pojedinih disciplina. U slučaju psihološkog istraživanja metafore interdisciplinarnost se zapravo svodi na heuristički odnos, tj. lingvist ustanovljava parametre korisne pri definiranju predmeta proučavanja te tako omogućuje psiholingvistu da se približi svom općenitom cilju, proučavanju arhitekture jezičnog procesora. Iz toga slijedi da je postojeća podjela rada između lingvistike i psiholingvistike nužna realnost, a ne slučajnost. U prilogu se u argumentaciji polazi od opažanja da proučavanje semantičkih aspekata prirodnih jezika sve više i više karakterizira navodno sužavanje pažnje isključivo na osobine mozga kao sjedišta mentalnog leksikona, te tako isključuje interpretativnu moć jedinke u čijem je sklopu taj mozak. Posebna se pažnja posvećuje metodološkim problemima do koji dovodi heteronomni aspekt razumijevanja metafore, kao i teoretskim problemima pri definiciji metafore kao predmeta proučavanja u divergentnim disciplinama.