Višejezičnost u translajtanijskom dijelu Austro-ugarske monarije (1867.-1918.): politika i praksa

Abstract: Sporazumom iz 1867. Kraljevina Mađarska dobila je ravnopravan status u dvojnoj Austro-ugarskoj monarhiji. Mađarska je postala suvereni dio Habsburške monarhije. Uz zajedničkog vladara iz redova Habsburga, koji je imao titulu „monarha“ u Austriji i „kralja“ u Mađarskoj, postojala su i tri zajednička ministarstva: Ministarstvo vanjskih poslova, Ministarstvo finan-cija i Ministarstvo obrane. Sporazum kojim se uređuje autonomni status Mađarske u Dvojnoj monarhiji istekao je 1918. raspadom Habsburške monarhije, zbog čega se ovo istraživanje bavi upravo tim vremenskim razdobljem (1867.–1918.). Austro-ugarska monarhija bila je višejezična država s četrnaest službeno priznatih jezika: hrvatskih, češkim, njemačkim, mađarskim, talijanskim, litvanskim, poljskim, rumunjskim, rutenskim, srpskim, slovačkim, slovenskim, ukrajinskim i turskim. Iako se svi ti jezici nisu govorili u svim dijelovima mon-arhije i ponekad su bili ograničeni na pojedine regije, višejezičnost je bila regulirana zako-nom. U ovom se radu govori o višejezičnosti u mađarskom, odnosno translajtanijskom dijelu dvojne monarhije. Govori se i o jezičnoj politici i praksi s posebnim osvrtom na sustav os-novnog obrazovanja koji može ponuditi uvid u višejezičnost u Kraljevini Mađarskoj. Daje se i kritički osvrt na historiografsku tradiciju nakon prvog svjetskog rata koja tvrdi da je više-jezičnost bila strogo ograničena u Kraljevini Mađarskoj i da su ostali službeni jezici, osim mađarskog, bili strogo ograničeni, što je uzrokovalo oštre jezične i etničke sukobe. Međutim, analiza višejezičnosti u Kraljevini Mađarskoj mora biti kompleksnija od puke dvojne opozicije između “mađarskog” i “ne-mađarskog”. Jezična politika Kraljevine Mađarske zapisana je u “Nacionalnom zakonu iz 1868., u kojem je mađarski određen kao službeni jezik, no dopušta se i korištenje svih drugih službenih jezika na lokalnoj razini, kako u državnoj i pravosudnoj službi, tako i u crkvenim organizacijama i školama. Primjena ovog principa nije međutim spriječila izbijanje jezičnih i etničkih sukoba u razdoblju izučavanja.