Nova čitanja Joyceova Uliksa – književno-lingvistički pristup

Abstract: Ovaj rad nastoji ukazati na naoko proturječnu povezanost između poststrukturalističke intencije i strukturalne dinamike romana Uliks Jamesa Joycea. Prateći promjene u jezičnom registru i pripadajućim sintaktičkim obrascima kroz različite epizode romana, analiza ukazuje na postupnu redukciju autorskog glasa te njegovu konačnu supstituciju samim tekstom. Dok prve epizode romana kontrolira javni pripovjedni glas, očigledan narativni pomak događa se u epizodi „Lestrygonians“ u kojoj se pripovjedač kreće od heterodijegetskog prema homodijegetskom polu, gotovo se stapajući s junakom Leopoldom Bloomom. To obilježje postaje još uočljivije u poglavlju „Scylla and Charybdis“ u kojem dolazi do potpune zamjene javnog pripovjedača fokalizatorom. Kako se uloga pripovjedne instance pomiče od dijegetskog prema mimetskom polu, njezin se autoritet reducira u korist tekstualnog glasa. Proces čitanja Uliksa stoga nužno zahvaća kako hermeneutički tako i formalni aspekt jer tekst razvija vlastite tehničke kodove i konvencije, primjenjujući na sebe vlastitu strukturu. Naš interdisciplinarni pristup Joyceovu tekstu uključuje različite metode kvantitativne analize, obuhvaćajući analizu sintakse, tokenizaciju, part-of-speech-označavanje i korpusnu analizu teksta. U analizi se koriste dva računalna programa za analizu korpusa – Treetagger i N-gram Statistics Package (NSP) – kako bi se naglasile strukturne nepodudarnosti i razlike u leksičkim jedinicama i uporabi različnica u pojedinim dijelovima romana.