STRATEGIJE PISANJA HRVATSKIH STUDENATA U RASPRAVLJAČKIM ESEJIMA NA ENGLESKOM KAO STRANOM JEZIKU

Poznavanje stranoga jezika podrazumijeva ovladavanje svim četirima temeljnim jezičnim vještinama u svrhu uspješne komunikacije na ciljnom jeziku. Upravo razvoj vještine pisanja predstavlja jedan od glavnih izazova u učenju i poučavanju stranoga jezika. Posljednjih nekoliko godina uočava se sve veći interes znanstvenika (Leki 1998; Sasaki 2000; Casanave 2004) za proučavanjem strategija pisanja u ciljnom jeziku koristeći različite tipove zadataka. Međutim, empirijska istraživanja o vještini pisanja učenika u hrvatskom kontekstu još uvijek su nedostatna. Kao odgovor na tu potrebu u ovom se radu proučavaju procesi i rezultati pisanja osam hrvatskih studenata engleskog kao stranog jezika tijekom njihova zajedničkog rada na raspravljačkim esejima. Cilj je ove studije slučaja dvostruk: (1) identificirati strategije pisanja koje studenti koriste u procesu pisanja eseja primjenjujući tradicionalni kognitivni okvir i (2) istražiti postoje li razlike u primjeni strategija pisanja kod uspješnih i manje uspješnih studenata pisaca. Podatci su prikupljeni kvalitativnom analizom na tri načina: metodom glasnog navođenja misli, retrospektivnim intervjuiranjem ispitanika nakon završetka pisanja te analizom pisanih eseja. Rezultati su pokazali da su ispitanici koristili relativno visoku razinu i raznolik repertoar strategija pisanja. Rezultati su također pokazali da nema značajnih razlika u broju strategija pisanja kojima se koriste uspješni i manje uspješni pisci. Međutim, prva je skupina ispitanika pokazala učestaliju i učinkovitiju upotrebu strategija. Kao ključni elementi diskursne kompetencije spominju se pravilna primjena strategija pisanja, eksplicitno poučavanje u razredu, svijest o različitim retoričkim konvencijama akademskog pisanja na drugim jezicima i individualni čimbenici. O dobivenim spoznajama raspravlja se u svrhu unaprjeđenja vještine pisanja i buduće praktične primjene u učenju/poučavanju stranoga jezika.