Izražavanje posvojnih odnosa u pripovjednom diskursu jednojezične djece govornika hrvatskoga i engleskoga jezika

Sažetak: Pripovjedni diskurs kao dio svakodnevne djetetove komunikacije može pružiti mnogo cjelovitiji jezični kontekst od raznih jezičnih testova koji procjenjuju uporabu riječi i rečenica izolirano zato što priče zahtijevaju od djece kombiniranje riječi i rečenica radi određene svrhe. Stoga, priče omogućuju informaciju o tome koliko uspješno djeca rabe svoje određene jezične vještine u komuniciranju. Za razliku od razgovora pripovijedanje teži dekontekstualizaciji nakon koje se mijenja unutarnja organizacija diskursa. Uvelike je u literaturi opisana dječja sposobnost iznošenja sadržaja i stvaranja strukture priče, ali je manje istražen onaj aspekt pripovijedanja koji opisuje referencijalnu koheziju i uporabu referentnih izraza za razgovor o živim bićima (dječak, pas), objektima (drvo, staklenka) ili drugim entitetima u diskursu (obitelj, dom). Rad prikazuje kako djeca govornici tipološki različitih jezika kognitivno i jezično obrađuju pojam posvojnosti. Promatraju se sredstva za izricanje atributne, predikatne te vanjske posvojnosti. Cilj je rada utvrditi koje posvojne odnose dječji jezik ostvaruje i kojim se sredstvima pri tome služi. Pretpostavka je da četverogodišnjaci uočavaju prototipne odnose posvojnosti i izražavaju ih upotrebljavajući jednostavnije izraze koji su i gramatički i semantički prototipni. Suprotno od njih desetogodišnjaci će upotrebljavati složenije konstrukcije i uočavati raznolikije odnose između posjednika i posjedovanoga. S obzirom da rad prikazuje međujezičnu usporedbu engleskoga i hrvatskoga jezika, postavljena je pretpostavka da djeca govornici hrvatskoga, morfološki razvijenijega jezika, kasnije ovladavaju složenijim jezičnim sredstvima kojima se izriče posvojnost.