IMENA: METONIMIJSKA “POVRATNA KARTA” U PET JEZIKA

Sažetak: Kognitivni su lingvisti posljednjih godina pokazali da su mnoge gramatičke structure motivirane metonimijskim načelima. Cilj je ovoga članka ukazati na ulogu metonimije u pojavi vlastitih imena te čestoj pojavi njihove reklasifikacije kao općih imenica na temelju primjera iz engleskog, francuskog, njemačkog, talijanskog te španjolskog. Izvori su vlastitih imena nerijetko metonimije, tj. imena se odnose na okolnosti ili neki osebujni aspekt usko vezan uz referenta. Ime naposljetku postaje rigidni označitelj svog referenta (ili svojih referenata). Pojava česte privremen ili stalne reklasifikacije vlastitih imena kao općih imenica također je motivirana metonimijom. U članku se razmatraju dva slučaja ove pojave: poraba imena kao paragona (Lakoff 1987) te pojava koju se naziva partitivnom restriktivnom modifikacijom (Quirk et al. 1985: 290). U obame se slučajevima čini da su povrijeđena gramatička pravila porabe vlastitih imena jer se pojavljuju uz neodređene determinatore te stoje u množini. Poraba imena kao paragona počiva na metonimiji gdje paragon zamjenjuje razred. Ako je naglasak na razredu, a ne na pojedincu, članovi razreda postaju brojivi te mogu imati specifičnu referenciju. Ta metonimija počiva na “dubokoj” metonimiji koja je primjenjiva na pojedinog člana razreda kada se uzima za model cijelog razreda. U partitivnoj restriktivnoj modifikaciji cjelina se rabi umjesto jednog aspekta ili sklopa osobina, odnosno jednog dijela, što dovodi do figurativne reklasifikacije referenta kao razreda različitih pojedinaca koje se može kontrastirati u istoj rečenici.