METONIMIJE TIPA NAČIN UMJESTO RADNJE U RAZNIM DOMENAMA I JEZICIMA

Sažetak: Kako se metonimija i metafora u okviru kognitivne lingvistike drže temeljnim i univerzalnim procesima koji oblikuju konceptuane strukture i jezične izraze, prešutno se pretpostavljalo da bi sve generalizacije opažene u engleskom (ili nekom drugom jeziku koji se rabio za empirijsku potvrdu teoretskih tvrdnji) trebale vrijediti i za druge jezike, naravno uz moguća odstupanja u pojedinim jezicima zbog odsutnosti određenih leksičkih jedinica. Drugim riječima, moglo bi se očekivati da ćemo slične konfiguracije metonimijski motiviranih konstrukcija zateći prilično često u međujezičnim razmjerima. Kako ističe Lakoff (1987), iz toga, međutim, ne slijedi da razni jezici moraju rabiti jednu te istu metonimiju na isti način i u istim kontekstima. Naivni univerzalistički pristup u kognitivno-lingvističkom istraživanju metonimije nosi sa sobom opasnost da se bez podataka o međujezičnoj usporedbi (tipološkoj ili kontrastivnoj) prenaglase sličnosti među jezicima te na taj način izgube iz vida neke pojedinosti koje bi mogle omogućiti potpunije razumijevanje spomenute pojave. Brdar i Brdar-Szabó (2003) pokazuju da hrvatski i mađarski, za razliku od engleskog, jedva rabe metonimije tipa NAČIN UMJESTO RADNJE u domeni lingvističke djelatnosti. Kako bismo provjerili jesu li te međujezične razlike slučajne tj. idiosinkratične činjenice o hrvatskom i mađarskom, u ovom članku proširujemo usporedbu: i. sustavno promatrajući isti, općeniti tip metonimije u nekoliko, više ili manje, sličnih domena te dodajući podatke iz njemačkog. Sustavnost je u porabi tog tipa metonimije (odnosno u njezinu izbjegavanju) u različitim domenama i jezicima preduvjet za razumijevanje skupa čimbenika koji ograničavaju porabu metonimija, a ujedno i korak prema poboljšanju postojećih tipologija metonimija.